Bočica parfema, posuda napravljena da zadrži miris. Raniji primjer je egipatski i datira oko 1000. godine prije Krista.Egipćanin je raskošno koristio mirise, posebno u vjerskim obredima;kao rezultat toga, kada su izumili staklo, ono se uglavnom koristilo za parfemske posude.Fazija za parfeme proširila se na Grčku, gdje su se posude, najčešće od terakote ili stakla, izrađivale u različitim oblicima i oblicima kao što su stopala sa peskom, ptice, životinje i ljudska glava.Rimljani, koji su mislili da je parfem afrodizijak, koristili su ne samo lijevane staklene bočice već i puhano staklo, nakon što su ga krajem 1. stoljeća prije nove ere izumili sirijski staklari.Fasija za parfemima je donekle opala s početkom kršćanstva, što se poklopilo s propadanjem proizvodnje stakla.
Do 12. vijeka Philippe-Auguste iz Francuske je donio statut kojim se formirao prvi ceh parfimera, a do 13. stoljeća venecijansko staklo je postalo dobro uspostavljeno.U 16., 17., a posebno u 18. veku, bočice su poprimile različite i složene oblike: izrađivale su se od gloda, srebra, bakra, stakla, porcelana, emajla ili bilo koje kombinacije ovih materijala;18. vijeka, mirisne bočice su bile oblikovane kao mačke, ptice, klovnovi i slično;a raznovrsna tema oslikanih emajliranih boca uključivala je pastoralne scene, chinoiseries voće i cvijeće.
Do 19. stoljeća klasični dizajni, poput onih koje je stvorio engleski proizvođač grnčarskog posuđa, Josiah Wedgwood, su ušli u modu;ali su zanati povezani sa bočicama parfema dotrajali.Međutim, 1920-ih Rene Lalique, vodeći francuski zlatar, oživio je zanimanje za boce svojom proizvodnjom primjeraka od lijevanog stakla, koje karakteriziraju ledene površine i razrađeni reljefni uzorci.
Vrijeme objave: Jun-12-2023